Bečka kavana je institucija: Thonet stolci, mramorni stolići, separei i stolovi s novinama tipični su elementi, baš kao i konobari u crnim odijelima i bijelim košuljama. Oduvijek se bečka kavana smatrala mjestom susreta i razmjene, komunikacije i kreativnosti, mjestom za čitanje novina i rad.
Kako danas stoji imidž bečke kavane, željela je saznati aktualna studija. Rezultati pokazuju: ugled je izvrstan. Za oko 32.000 Bečana kavana je svojevrsni „drugi dnevni boravak“, koju svakodnevno posjećuju. Trećina stanovništva odlazi u kavanu barem jednom tjedno, četvrtina nekoliko puta mjesečno, kako bi se ondje sastali s nekim (oko 70% ispitanih) ili se opustili (oko 40% ispitanih).
Više od polovice gostiju boravak si zasladi kolačem ili tortom uz kavu. Najprodavanija kava je bečka melange (espresso produžen s jednakom količinom pjenastog mlijeka). Postoje brojni drugi specijaliteti s neobičnim imenima koje vrijedi otkriti, poput Einspännera: jednoprežni konjski zapreg se u Beču zove „Einspänner“. Kočijaš je nekada držao kavu u ruci dok je upravljao i kava je trebala ostati što dulje topla. Da bi to uspjelo, moka bi se jednostavno prekrila velikom kapom od tučenog vrhnja kao izolacijom. I tako je rođena „Einspänner“ kava.
Nisu samo kave specijalitet, već i sama bečka kavana ima dugu povijest: prva je otvorena krajem 17. stoljeća. Svjetska izložba 1873. donijela je bečkoj kavani međunarodnu prepoznatljivost. Od 2011. tradicionalna bečka kultura kavana dio je nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a: „Kavane su mjesto gdje se konzumiraju vrijeme i prostor, ali na računu je samo kava.“ Aktualna studija pokazuje da se to i dalje tako doživljava i cijeni. Zašto 2% stanovnika Beča ne ide u kavanu, ostaje misterij o kojemu bi se moglo filozofirati upravo u kavani.
